U intervjuu za Večernji list, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko oštro se osvrnuo na novinara i publicista Tihomira Dujmovića, kojeg je zajedno s Ivicom Marijačićem, Josipom Jovićem i Mladenom Pavkovićem opisao kao “četiri bivša politička jugoslavena koji su okrenuli kaput i najglasnije napadaju Jugoslaviju i jugoslavenstvo, iako su tim virusom odavno zaraženi.”
Dujmović se na ove izjave nije oglušio. U opsežnoj objavi na Facebooku odgovorio je Zovku i iznio vlastitu verziju priče o svom članstvu u partiji, koje, kako tvrdi, nije bilo ideološke, već egzistencijalne prirode.
“U partiju sam ušao kao 19-godišnjak da spasim vlastiti život. Bio sam u vojsci, u Mariboru, i situacija je bila opasna. Oficir me maltretirao i ljudi su mi rekli da me može ostaviti na miru samo ako uđem u partiju. To sam i učinio – i tek tada sam preživio vojsku”, napisao je Dujmović.
“Tema otvorena u srpskim Novostima”
Dujmović podsjeća da se tema njegova partijskog članstva prvi put pojavila prije nekoliko godina u srpskim Novostima, ali tada nije reagirao.
Smatrao je, kaže, da je besmisleno objašnjavati “davno završenu epizodu” iz mladosti.
“Nisam reagirao, mislio sam da je to nepotrebno nakon svega što sam napisao i izgovorio o totalitarnim režimima. Ali sada, kad čelnik HND-a u najvećem dnevnom listu koristi to protiv mene, odlučio sam progovoriti.”
Dujmović je istaknuo da nikada nije bio aktivan član partije nakon završetka vojnog roka te da nije prisustvovao niti jednom partijskom sastanku.
“Kad sam izašao iz vojske, nikada nigdje nisam nastavio svoj partijski put. To je bio kraj. Nikada nisam bio član bilo koje partijske organizacije nakon 1982.”
Optužbe za “jugoslavensku prošlost”
Dujmović je u svojoj objavi oštro uzvratio Zovku, optuživši ga da “krije od javnosti povijesne činjenice o stradanju hrvatskih novinara” nakon 1945. godine.
“Zovko u HND-u skriva istinu o 95 posto hrvatskih novinara koji su ubijeni, protjerani ili zabranjeni nakon 1945. godine. Njegov ured je, figurativno rečeno, poprskan krvlju nevinih hrvatskih novinara. On duguje članstvu istinu o toj povijesti.”
Dodao je kako je Zovkov napad povezan s njegovim javnim nastupima i kritikama na račun šutnje HND-a o tom razdoblju.
“Smeta mu što na promocijama knjige ‘Hrvatske novinarske tragedije 1945.–1995.’ ističem njegovu šutnju. Zato me sada napada.”
“Neću šutjeti o svojoj prošlosti”
Dujmović u objavi ističe da nije ponosan na svoje tadašnje članstvo, ali i da ga ne skriva jer, kako kaže, “nije bilo motivirano ideologijom”.
“Bila je to bizarnost, ali i borba za goli život. Kad sam vidio da se od te priče pravi farsa, kao da mi je drugo ime Vladimir Bakarić, odlučio sam sve iznijeti javno.”
Podsjetio je i da su mnogi novinari u bivšem sustavu gradili karijere upravo kroz partijske strukture, dok se njega danas, kako kaže, pokušava prikazati kao simbol jugoslavenskog novinarstva.
“Od svih koji su karijeru izgradili na partijskim vezama, sada sam ja ispao mjerilo partijskog članstva. Ironično, zar ne?”
Pozadina sukoba
Sukob Zovka i Dujmovića posljednji je u nizu otvorenih rasprava na hrvatskoj medijskoj sceni.
Zovko, kao čelnik Hrvatskog novinarskog društva, često se nalazi na meti konzervativnih novinara koji ga optužuju za selektivnu obranu novinarskih sloboda i neobjektivnost prema medijima izvan mainstreama.
S druge strane, Dujmović već godinama istupa kao kritičar postjugoslavenskih struktura u medijima i autor je više knjiga o ulozi novinara u političkim previranjima nakon Drugog svjetskog rata.
Slučaj je izazvao velik odjek na društvenim mrežama, gdje se korisnici uglavnom dijele na dvije strane – one koji smatraju da je Dujmović “žrtva ideoloških napada” i one koji drže da Zovko ima pravo progovoriti o prošlosti javnih osoba.
