U Hrvatskoj je tema stanovanja već godinama među najosjetljivijima, posebno među mladima koji tek ulaze u svijet kredita i vlastitog doma.
Dok cijene kvadrata u Zagrebu i dalje rastu iz mjeseca u mjesec, banke postaju sve opreznije u procjeni kreditne sposobnosti, a za samce je kupnja stana postala gotovo nemoguća misija.
Na društvenim mrežama ponovno je odjeknula rasprava o realnoj mogućnosti da prosječno plaćeni Hrvat kupi stan u Zagrebu. Povod je bila objava jednog korisnika na Redditu, koji je opisao primjer poznanika s plaćom „nešto ispod prosjeka“, zaposlenog u poznatoj hrvatskoj firmi.
„Možeš dignuti 145.000 eura. I što ćeš s tim?“
Prema njegovim riječima, poznanik je u banci saznao da, uz plaću nešto ispod prosječne, može dobiti najviše 145.000 eura kredita na 30 godina otplate.
Otišao je, kaže, i u druge banke – razlike su bile minimalne.
„Što si on može s tom plaćom kupiti u Zagrebu? Za te novce možeš dobiti šupe koje traže kompletnu renovaciju. Pitam se, smatra li AP da su ovakve situacije ne-tema ili da Hrvati nikad nisu bolje živjeli?“, napisao je autor objave, potaknuvši stotine komentara.
Ono što je uslijedilo bila je prava lavina reakcija – od frustriranih do ciničnih, ali i onih koji su pokušali realno sagledati problem.
„Nitko s prosječnom plaćom nije dostojan stana?“
Jedan od komentara koji je izazvao najviše pažnje glasio je:
„Ovi komentari me užasavaju. Ma zamisli ti što tip brije, on živi u gradu i očekuje da bi mogao kupiti stan u njemu. Mislim, tip je evidentno lud! Svi koji komentirate da ima nerealna očekivanja, kapitalizam vam je popio mozak.“
Drugi su, međutim, bili suprotnog mišljenja, ističući da se slična situacija događa u svim europskim metropolama:
„Ne znam u kojoj utopiji vi živite da mislite da samac s ispodprosječnom plaćom može kupiti iole veći stan u glavnom gradu. Pa nigdje u svijetu ne može. Samo što ljudi u zapadnim zemljama, ako ne mogu živjeti u glavnom gradu, sele se drugdje.“
Problem nije samo kupnja – nego i najam
Dio rasprave brzo se preusmjerio na pitanje najma stanova, koji je, kako navode korisnici, u Hrvatskoj jednako nepriuštiv.
„Nije problem samo u tome što ne može kupiti stan, puno je veći problem što je i najam teško priuštiv. U mnogim državama EU nekretnine su skupe, ali ljudi nemaju potrebu kupovati jer mogu ugodno živjeti u unajmljenom stanu. U Hrvatskoj nemaš para ni za najam ni za kupovinu.“
I doista – prema podacima oglasnika, prosječni najam jednosobnog stana u Zagrebu danas prelazi 700 eura mjesečno, dok se cijene kvadrata u novogradnji kreću između 3.500 i 4.500 eura.
Za mnoge, to znači da su osuđeni na život u podstanarstvu bez ikakve sigurnosti.
Mentalitet i očekivanja
Rasprava nije zaobišla ni temu društvenog mentaliteta. Dio komentatora smatra da su očekivanja mladih nerealna, a da je današnja generacija „navikla na komfor“.
„Mene užasava da odrasla osoba očito ne može zbrojiti 2+2. Niti jedna država na svijetu nije došla do tog standarda da ispodprosječno plaćeni radnici solo kupuju stanove u glavnom gradu. Kroz povijest bi čovjek našao partnericu i započeo život u roditeljskoj kući, a sada svi žele svoj stan odmah.“
Drugi, pak, odgovaraju da je porazno što i prosječno plaćeni radnici ne mogu ostvariti osnovnu stambenu sigurnost:
„Što, nitko s prosječnom plaćom nije dostojan stana u Zagrebu? Kaže čovjek da je poslom vezan uz grad, a ne mogu svi voziti auto.“
„Garsonjera kao početak“ i stvarnost banaka
Među stotinama komentara bilo je i onih s praktičnim savjetima.
„Solo je, znači dovoljna je garsonjera. Svi koje znam, prva nekretnina im je bila garsonjera ili jednosobni stan. Nisu odmah uletjeli u 100 kvadrata.“
Drugi su dijelili vlastita iskustva s bankama:
„Mi kad smo išli prije šest mjeseci, žena je dobila 169 tisuća na deset godina. Ja zarađujem barem 10 tisuća godišnje više, a meni su rekli maksimum 150 tisuća.“
Stručnjaci objašnjavaju da su takve razlike posljedica kreditne politike banaka, koje uzimaju u obzir dob, vrstu zaposlenja, visinu obveza i kamatne rizike.
Čak i bogatiji okreću leđa Zagrebu
Zanimljivo, u raspravi su se javili i oni s višim primanjima, koji unatoč većoj plaći ne žele ulagati u zagrebačke nekretnine.
„Meni je plaća već 10 godina preko 3000 eura i ne mislim kupovati nekretninu u Zagrebu. Da moram raditi za 1500 eura i plaćati stan 800 eura, pucao bih si u glavu. Samac u Zagrebu može tražiti cimerstvo s još dvoje, troje ljudi – kao i u većini europskih metropola.“
Sve češće, mladi i obrazovani Hrvati odlučuju se na kupnju nekretnina u inozemstvu, gdje se, prema njihovim riječima, „za isti novac može dobiti više i živjeti lakše“.
