U trenucima kada se život približava kraju, prioriteti se naglo mijenjaju. Materijalne stvari, titule i svakodnevne brige gube važnost, a prostor preuzimaju osobne odluke, odnosi i propuštene prilike. Upravo tada, tvrde zdravstveni djelatnici koji rade s teško bolesnima, ljudi najčešće prvi put bez zadrške govore o onome što ih najviše boli.
Medicinska sestra Bronnie Ware, specijalizirana za palijativnu skrb, godinama je radila s pacijentima u posljednjim tjednima njihova života. Kroz brojne razgovore svjedočila je snažnim emocionalnim procesima – od straha i poricanja do kajanja i prihvaćanja. Iako su životi njezinih pacijenata bili vrlo različiti, primijetila je da se ista žaljenja iznova ponavljaju.
Najčešće žaljenje koje je čula odnosilo se na autentičnost života.
„Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne onakav kakav su drugi očekivali od mene“, rečenica je koju je, prema njezinim riječima, čula bezbroj puta. Obiteljska očekivanja, društveni pritisci i profesionalne obveze često su, priznaju pacijenti, usmjeravali njihove odluke više nego vlastite želje, a tek na kraju postaje jasno koliko je osobnih snova ostalo neostvareno.
Druga česta tema bilo je pretjerano posvećivanje poslu.
„Volio bih da nisam radio toliko naporno“, priznanje je koje se, osobito među muškarcima, često ponavljalo. Mnogi su govorili o propuštenim trenucima s djecom, partnerima i obitelji, shvaćajući prekasno da se vrijeme ne može vratiti, a karijera rijetko nadoknađuje izgubljene odnose.
Treće žaljenje odnosilo se na neizražene emocije.
U nastojanju da izbjegnu sukobe ili zadrže privid mira, mnogi su tijekom života potiskivali vlastite osjećaje. Posljedica su, kako su priznali, bili dugotrajno nezadovoljstvo, gorčina i unutarnji nemir koji su ih pratili godinama, često i fizičke tegobe povezane s emocionalnim pritiskom.
Četvrta stvar zbog koje su ljudi žalili bio je gubitak kontakta s prijateljima.
„Volio bih da sam ostao u kontaktu s prijateljima“, rečenica je koju su izgovarali dok su se prisjećali odnosa koji su s vremenom izblijedjeli. U ubrzanom ritmu svakodnevice prijateljstva su često pala u drugi plan, a tek na kraju života postaje jasno koliko su ta povezanost i zajedničke uspomene bile važne.
Peto, i možda najtiše žaljenje, odnosilo se na samu sreću.
„Volio bih da sam si dopustio biti sretniji“, priznali su mnogi. Ware navodi da su brojni pacijenti tek tada shvatili kako je sreća često bila izbor koji su odgađali, ostajući u poznatim, ali nezadovoljavajućim obrascima, uvjeravajući sebe da je takav život „dovoljno dobar“.
Nakon godina rada s ljudima na samom kraju života, Bronnie Ware sažela je iskustva u jednostavnu poruku:
„Život je izbor. To je tvoj život. Biraj svjesno, biraj mudro, biraj iskreno. Biraj sreću“.
