Zagreb ove zime ostaje bez javnog dočeka hrvatske rukometne reprezentacije, iako je ekipa s Europskog prvenstva osvojila brončanu medalju i ponovno potvrdila da je Hrvatska u samom europskom vrhu. Umjesto očekivanog slavlja na Trg bana Josipa Jelačića, povratak reprezentativaca završio je u sjeni spora koji je, prema reakcijama dijela javnosti, sport gurnuo u drugi plan i pretvorio priču o uspjehu u priču o političkoj odluci.
U središtu rasprave je objašnjenje gradonačelnika Tomislav Tomašević, koji navodi da je doček bio pripreman i programiran, ali bez Marko Perković Thompson. Nakon osvajanja bronce, tvrdi, igrači su inzistirali da se dogovorenim izvođačima naknadno pridruži i Thompson, a Grad je taj zahtjev odbio zbog gradskih odluka i pravila korištenja javnog prostora.
Kritičari upravo u toj točki vide ključ problema: ističu da činjenica da Thompson nije bio dio početnog dogovora ne znači da se naknadno nije mogao postići dogovor uz jasna ograničenja. Po toj logici, Grad nije morao birati između “da” i “ne”, nego je mogao otvoriti prostor za pregovore o uvjetima nastupa, što bi zadržalo doček u Zagrebu i uvažilo želju sportaša, bez odustajanja od gradskih pravila.
Program je bio dogovoren
Prema gradonačelnikovom tumačenju, Grad i Hrvatski rukometni savez ranije su usuglasili doček u slučaju osvajanja bilo koje medalje te dogovorili termin, lokaciju i osnovni program. Taj okvir, međutim, nakon bronce više nije bio dovoljan reprezentativcima, koji su zatražili dopunu izvođača.
Tu nastaje temeljno pitanje koje se provlači kroz raspravu: je li se u trenutku kada se pojavio novi zahtjev moglo krenuti putem kompromisa — dogovoriti trajanje, repertoar, tehničke uvjete i protokol — ili je odbijanje bilo trenutačno i konačno, bez pokušaja da se izbjegne potpuni prekid slavlja.
Dio javnosti i sportskih krugova upozorava da je doček po svojoj prirodi događaj koji treba spajati, a ne otvarati nove rovove. Zbog toga se gradonačelniku zamjera što je, umjesto da smiri situaciju i pronađe prijelazno rješenje, dopustio da spor eskalira do točke na kojoj dočeka više nema.
Cijeli komentar gradonačelnika
U nastavku je gradonačelnikov komentar, prenesen u cijelosti:
“Nakon što je hrvatska rukometna reprezentacija ušla u polufinale Europskog prvenstva počele su pripreme Grada Zagreba za doček rukometaša u dogovoru s Hrvatskim rukometnim savezom te je, prema željama rukometaša, dogovor bio da se doček organizira u slučaju osvajanja bilo koje medalje.
S predstavnicima Hrvatskog rukometnog saveza usuglašeni su termin, lokacija dočeka i program te se samo čekalo da se vidi hoće li rukometaši osvojiti brončanu medalju u nedjelju.
U dogovoru s predstavnicima Hrvatskog rukometnog saveza, na Trgu bana Jelačića bi nastupili Zaprešić Boysi i Hrvatske ruže koje bi izvele pjesmu ‘Ako ne znaš što je bilo’, omiljenu pjesmu rukometaša i na Svjetskom prvenstvu i sad na Europskom prvenstvu.
Međutim, nedugo nakon osvajanja brončane medalje rukometaši su inzistirali da se dogovorenim izvođačima mora priključiti i Thompson.
Budući da bi to bilo protivno odlukama gradske uprave i Gradske skupštine oko korištenja ustaškog pozdrava, koje vrijede za sve izvođače, pa i Thompsona koji je ta pravila već prekršio na koncertu u Areni – nismo mogli udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca.
Nakon toga je reprezentacija odlučila da dočeka u Zagrebu u tom slučaju neće biti.
Žao mi je što su rukometaši tako odlučili i još jednom im čestitam na osvojenoj brončanoj medalji na Europskom prvenstvu u rukometu.”
Moglo se pregovarati o uvjetima, ne gasiti cijeli događaj
Iako gradonačelnik naglašava da je odluka utemeljena na gradskim pravilima, kritičari problem vide u načinu na koji je uprava reagirala na zahtjev igrača. Njihov argument ide u dva smjera.
Prvi je organizacijski: kada se u velikim javnim događajima pojavi novi zahtjev, standardna praksa je otvoriti pregovore i pokušati ga uklopiti u postojeći okvir, posebno kad se radi o događaju koji se organizira u čast reprezentacije. U tom smislu, kaže dio kritičara, ključno je bilo pokušati dogovoriti precizne uvjete nastupa: vremenski okvir, popis pjesama, protokol, sigurnosne i tehničke detalje, te jasno definirati što je dopušteno, a što nije.
Drugi je politički: kritičari tvrde da je odbijanjem razgovora Grad poslao poruku da su ideološke i političke crte važnije od sportskog slavlja. U toj interpretaciji, problem nije samo u tome tko nastupa, nego u dojmu da je Grad izabrao tvrdu poziciju i time preuzeo rizik da će doček propasti — što se na kraju i dogodilo.
Upravo zato se u javnosti sve češće čuje teza da je kompromis bio moguć, ali da nije ni ozbiljno razmatran. Čak i uz gradonačelnikovo pozivanje na pravila, ostaje otvoreno pitanje: je li postojala opcija koja bi istovremeno zaštitila gradske odluke i omogućila doček, ili je cijeli proces od početka krenuo prema “sve ili ništa”.
Slavlja nema, a rasprava se širi izvan sporta
Bez dočeka na glavnom trgu, Zagreb ostaje bez scene koja je godinama pratila najveće sportske uspjehe. Za brončane reprezentativce to znači povratak bez javnog programa koji se uobičajeno veže uz ovakve rezultate, dok za grad to znači nastavak rasprave o tome kako se upravlja javnim prostorom u trenucima kada su očekivanja građana i simbolika sportskog uspjeha najveći.
U međuvremenu, spor oko programa postao je šira tema: gdje prestaje legitimno upravljanje javnim prostorom, a gdje počinje političko oblikovanje događaja koji bi, po svojoj naravi, trebali biti iznad stranačkih i ideoloških podjela.
