Eskalacija sukoba na Bliskom istoku, rat u Ukrajini, napetosti oko Tajvana i kontinuirani sukobi u Pojasu Gaze potaknuli su novo pitanje koje sve češće kruži društvenim mrežama i analitičkim krugovima – koje su najsigurnije zemlje u slučaju trećeg svjetskog rata?
Strah od šireg globalnog sukoba ponovno je u fokusu javnosti nakon američko-izraelskih napada na Iran i uzvratnih prijetnji iz Teherana. Mnogi se pitaju koliko bi se potencijalni rat mogao proširiti i koje bi države mogle izbjeći izravne posljedice.
Prema dostupnim analizama i sigurnosnim procjenama, postoji 11 zemalja koje se često navode kao potencijalno sigurnija utočišta u slučaju globalnog rata ili čak nuklearne katastrofe.
Antarktika se na vrhu takvih popisa pojavljuje gotovo simbolično. Ogromna, izolirana ledena površina daleko je od političkih središta moći i vojnih ciljeva. Iako bi ekstremni uvjeti života predstavljali golem izazov, geografska udaljenost čini je izvan dosega većine strateških interesa.
Island je druga država koja se redovito spominje. Ova otočna zemlja poznata je po stabilnosti i činjenici da nije sudjelovala u modernim ratovima. Izoliranost, mala populacija i snažna energetska neovisnost dodatno joj idu u prilog.
Na južnoj hemisferi posebno se ističu Novi Zeland i Australija. Obje zemlje redovito zauzimaju visoka mjesta na Globalnom indeksu mira. Osim geografske udaljenosti od glavnih žarišta sukoba, imaju razvijenu poljoprivredu i prirodne resurse koji bi u slučaju globalne krize mogli osigurati dugoročnu samoodrživost.
Tuvalu, mala otočna država u Tihom oceanu s oko 11.000 stanovnika, također se navodi kao potencijalno sigurno mjesto. Zbog svoje izoliranosti i male strateške važnosti rijetko se spominje u kontekstu globalnih sukoba.
U Južnoj Americi ističu se Argentina i Čile. Argentina raspolaže velikim poljoprivrednim površinama i značajnim zalihama hrane, dok Čile ima dugu obalu, prirodne resurse i stabilne institucije. U scenariju globalne nestašice hrane, takve bi zemlje mogle imati prednost.
Butan, planinska kraljevina u Aziji, proglasio je neutralnost još 1971. godine. Njegov geografski položaj i prirodne barijere čine ga teže dostupnim potencijalnim napadačima.
Švicarska je tradicionalno sinonim za neutralnost. Iako je duboko integrirana u europski prostor, njezina povijesna politika nepristranosti i razvijena infrastruktura skloništa često je svrstavaju među sigurnije opcije u kriznim situacijama.
Na popisu se spominje i Indonezija, koja je u međunarodnim odnosima uglavnom zadržavala suzdržan pristup te se geografski nalazi izvan glavnih euroazijskih žarišta.
U Pacifiku se kao potencijalno utočište navodi i Fidži, arhipelag udaljen od velikih vojnih sila i prekriven bogatim prirodnim resursima.
Među državama koje bi mogle relativno stabilno funkcionirati u slučaju globalne krize često se ističe i Južnoafrička Republika, zahvaljujući poljoprivrednim kapacitetima i pristupu slatkoj vodi.
Važno je naglasiti da nijedna zemlja ne može biti potpuno izolirana od posljedica globalnog sukoba, osobito u slučaju nuklearne eskalacije koja bi imala dugotrajne klimatske i gospodarske posljedice. Ipak, analitičari ističu da geografska udaljenost, politička neutralnost i samodostatnost u hrani i energiji mogu značajno smanjiti rizik.
U kontekstu aktualnih napetosti, pitanje sigurnih lokacija sve češće prelazi iz teorijskih rasprava u konkretne analize sigurnosnih stručnjaka, dok vlade diljem svijeta paralelno jačaju obrambene i civilne kapacitete.
