Vedrana Rudan, poznata književnica i javna komentatorica, objavila je novi, iznimno osoban i emocionalno snažan tekst na svom blogu pod naslovom “Kad mobitel utihne”. U tekstu otvoreno piše o svakodnevici obilježenoj borbom s teškom bolešću, osamljenošću i refleksijom o životu i smrti.
U dobi od 75 godina, Rudan već neko vrijeme vodi borbu s rakom žučnih kanala, a njeni blogovi postali su mjesto gdje bez zadrške dijeli svoja najintimnija razmišljanja i osjećaje. Ovaj put, piše o temi o kojoj se rijetko govori – prihvaćanju smrti i načinu na koji okolina reagira na neizbježnost bolesti.
“Više sam u bolnici okovana žicama nego na slobodi“, piše Rudan. “Boce i bočice postale su dio mene. Osjećam se sputano, ali unatoč svemu, u meni i dalje tinja život. Procvjetao mi je kaktus na balkonu. To me raduje.”
Spisateljica se osvrće na povlačenje prijatelja, na tišinu i izbjegavanje koje nerijetko dolazi s dijagnozom. “Postajem im dosadna jer živim dulje nego su očekivali“, navodi, ukazujući na bolnu istinu – mnogi ne znaju kako komunicirati s osobom koja se bori za život.
No, unatoč težini teme, tekst ne nosi gorčinu. Naprotiv, Rudan razotkriva vlastito prihvaćanje, oslobađa se iluzija o ljudskim odnosima i piše s neobičnim mirom: “Ostadosmo same smrt i ja. Najzad sam slobodna.“
Njen blog posljednjih mjeseci prate tisuće čitatelja, a njezina iskrenost – koliko god bolna – ostavlja snažan dojam. Rudan poziva čitatelje da ne okreću glavu od patnje, već da o smrti, samoći i bolesti progovaraju bez straha i srama.
