Početak studenoga u Hrvatskoj obilježava posebna tišina i mir. Tisuće ljudi diljem zemlje kreće prema grobljima, noseći cvijeće i svijeće za svoje najmilije. I dok mnogi ovaj blagdan doživljavaju isključivo kao dan sjećanja na mrtve, Crkva poručuje da Svi sveti zapravo slave život, nadu i vječnost – ono što nadilazi zemaljske granice.
Blagdan Svih svetih, koji se slavi 1. studenoga, posvećen je svim ljudima koji su postigli vječno zajedništvo s Bogom. To nisu samo kanonizirani sveci, čija imena nalazimo u kalendarima, već i bezbrojni “nepoznati” sveci – naši preci, prijatelji, rođaci i svi oni koji su živjeli po vjeri i ljubavi.
U temelju svetkovine nalazi se vjerovanje u općinstvo svetih, u kojem su svi kršteni sjedinjeni u jedno Tijelo Kristovo. To zajedništvo obuhvaća tri dijela Crkve: putujuću Crkvu na zemlji, trpeću Crkvu u čistilištu i proslavljenu Crkvu u nebu. Upravo potonjoj posvećen je ovaj blagdan – onima koji su nam uzor i zagovornici u svakodnevnom životu.
Korijeni svetkovine sežu u rane dane kršćanstva. Još u 3. stoljeću vjernici su slavili obljetnice smrti mučenika, nazvane njihovim „rođendanima za nebo“. No, kako je broj mučenika rastao, postalo je nemoguće svakog pojedinačno spominjati, pa je stvoren dan koji će biti posvećen svima. Na Istoku se spomen mučenika slavio prve nedjelje nakon Duhova, dok je na Zapadu blagdan dobio novi oblik 609. godine, kad je papa Bonifacije IV. posvetio rimski Panteon Blaženoj Djevici Mariji i svim svetim mučenicima. Time je nekadašnji poganski hram postao simbol kršćanske pobjede nad smrću i idolopoklonstvom.
Današnji datum, 1. studenoga, ustalio se u 8. stoljeću, nakon što je papa Grgur III. posvetio oratorij u bazilici sv. Petra „svetim apostolima, mučenicima i svim svecima“. Stotinjak godina kasnije, papa Grgur IV. proširio je blagdan na cijelu zapadnu Crkvu, na poticaj franačkog cara Luja Pobožnog. Premještanje blagdana s proljeća na jesen često se tumači i kao odgovor Crkve na keltski festival Samhain, koji se obilježavao u isto vrijeme i označavao kraj ljeta te početak “mračnog” dijela godine.
Dok su stari Kelti vjerovali da se u noći s 31. listopada na 1. studenoga briše granica između živih i mrtvih, Crkva je u tom razdoblju ponudila poruku nade umjesto straha – umjesto duhova i tame, slavlje svetaca i svjetla. Iz te mješavine običaja i vremena nastala je i poznata Noć vještica, koja se danas slavi u mnogim zemljama svijeta.
U Hrvatskoj se Svi sveti obilježavaju dostojanstveno i s dubokim poštovanjem. Groblja postaju more svjetlosti, a miris svijeća i svježeg cvijeća stvara atmosferu sabranosti. Svijeće simboliziraju Krista kao vječno svjetlo, dok cvijeće, osobito krizanteme, predstavlja ljepotu, prolaznost i nadu u novi život.
Slični običaji njeguju se i diljem svijeta: u Meksiku se u sklopu Dana mrtvih podižu šareni oltari i slave uspomene uz glazbu i ples, dok u Poljskoj i Mađarskoj groblja svijetle tisućama lampiona. Na Filipinima obitelji provode čitav dan na grobljima, čiste grobove i zajedno blaguje, spajajući živote i uspomene.
Bez obzira na razlike, poruka je svima jednaka – smrt nije kraj, nego prijelaz, a svi smo pozvani na svetost, kako je govorila sveta Terezija iz Kalkute: „Svetost nije luksuz za rijetke, već jednostavna dužnost za tebe i mene.“
