Nova strategija Bijele kuće, koju potpisuje administracija Donalda Trumpa, otvorila je novu pukotinu između Sjedinjenih Država i Europe. U dokumentu nazvanom Nacionalna sigurnosna strategija, na 33 stranice ispisan je program u kojem je Amerika na prvom mjestu, a Europa se pojavljuje gotovo kao problem, a ne kao partner.
Bijela kuća u tekstu praktično poručuje da stari model, u kojem je Washington godinama „držao svijet na svojim leđima“, više ne vrijedi. Strategija, piše CNN, počinje s tvrdnjom da su dani kada je SAD održavao svjetski poredak „kao Atlas“ prošli, ali ni sam dokument ne objašnjava jasno radi li se o opisu prošlosti ili najavi novog smjera politike. Umjesto jasnog odgovora što SAD želi biti u novom svjetskom poretku, iščitava se zemlja koja više ne preuzima ulogu vodećeg lidera, nego prije svega definira i režira prijetnje koje dolaze od drugih rastućih sila.
U središtu dokumenta je poruka da SAD odustaje od ideje vlastite globalne dominacije, ali jednako odlučno najavljuje da će pokušati spriječiti dominaciju bilo koga drugog. Autori naglašavaju da je „veliki utjecaj većih, bogatih i jačih nacija vječna istina međunarodnih odnosa“. Uspon Kine opisan je kao proces koji se odvijao na račun Amerike, iako se prešućuje koliko je jeftina kineska roba desetljećima povećavala životni standard američkih potrošača. U novoj strategiji priznaje se da se kineski uspon više ne može zaustaviti, nego tek „zadržati“ unutar okvira koje postavlja Washington.
Novi smjer ne traži oslonac u Europi, nego u Zapadnoj hemisferi. Bijela kuća vidi „potencijal za saveznike bliže doma, u Americi“, iako istodobno priznaje da u tom susjedstvu trenutno ima vrlo malo stvarno pouzdanih partnera. Tu se uvodi i takozvana „Trumpova korelacija“ s Monroeovom doktrinom iz 1820-ih, koja ne donosi novu ideju za 2026. godinu, nego nadograđuje staru misao da bi SAD trebao dominirati prostorom što bliže vlastitim obalama. U dokumentu se ne ulazi u detalje koliko moćnih saveznika SAD uopće ima na jugu kontinenta, dok s jedne strane prijeti bombardiranjem narko mreža, a s druge pomiluje bivšeg korumpiranog predsjednika Hondurasa, zemlje duboko pogođene drogom.
Iako je formalno riječ o strateškom dokumentu, Nacionalna sigurnosna strategija mjestimično zvuči poput akademske verzije predsjedničkih govora Donalda Trumpa iz Ovalnog ureda. Retorika je ozbiljna, ali često ideje nisu precizno usklađene sa stvarnim odnosima snaga. Pojavljuju se trenuci jasnoće, poput rečenice da „konflikt ostaje najproblematičnija dinamika Bliskog istoka“. No već nekoliko redaka kasnije reduktivna formula da „izraelsko-palestinski sukob ostaje trnovit“ djeluje kao omalovažavajuće i hladno prepričavanje tragedije tisuća života, pod perom sile koja raspolaže najjačom vojnom mašinerijom na svijetu.
Najzabrinjavajući dijelovi teksta usmjereni su na Europu, koja se opisuje gotovo kao prijetnja, a ne kao saveznik. Dokument podsjeća na katalog pritužbi preuzetih iz govora potpredsjednika JD Vancea s Münchenske sigurnosne konferencije, gdje, bez ikakvih dokaza, proziva europske saveznike da „suzbijaju slobodu govora i demokraciju“, dok navodno „uništavaju vlastite ekonomije pretjeranom regulacijom“. U strategiji se ponavlja tvrdnja da većina Europljana navodno ne može slobodno izraziti svoju želju za mirom s Rusijom, što je svođenje čitavog kontinenta na karikaturu društva koje želi izbjeći novu katastrofu, dok se istodobno suočava s ruskim sabotažama u europskim glavnim gradovima.
Najviše pozornosti izaziva dio u kojem strategija preuzima narative iz ekstremnih europskih krugova i rasističke teorije „velike zamjene“. Autori pišu kako Europu navodno čeka „civilizacijska erozija“. Upozorava se da je „više nego vjerovatno da će unutar nekoliko desetljeća, najkasnije, neki članovi NATO-a postati većinsko ne-europski“, čime se sugerira da će Europa postati manje „bijela“. Iz te logike izvodi se tvrdnja da će se takva Europa okrenuti protiv američkih saveza, koji će postati „neprepoznatljivi u 20 godina ili manje“ i više neće biti dovoljno „jaki da ostanu pouzdani saveznici“. Ideja da SAD treba poticati „otpor protiv trenutne trajektorije Europe“, što podrazumijeva otvoreno uplitanje u unutarnje procese na kontinentu, za mnoge će biti jedan od najspornijih elemenata novog dokumenta.
Istodobno, prema Rusiji se ne koriste ni približno oštre riječi. Odnosi s Moskvom u strategiji se opisuju izrazom „strateška stabilnost“, a SAD se ne predstavlja kao čvrsti NATO saveznik Europe, već prije kao posrednik „u smanjenju rizika od sukoba između Rusije i europskih država“. Kritika se pritom usmjerava na „europske dužnosnike koji imaju nerealna očekivanja od rata u nesigurnim manjinskim vladama“, gdje se, tvrdi se, popularna želja za mirom guši cenzurom i suzbijanjem demokracije – teze koje ne odgovaraju stvarnom pluralizmu političkih scena u većini europskih zemalja.
Dokument prebacuje odgovornost na Europu opisujući je kao „militarnu silu koja se boji braniti sebe“, a istodobno prešućuje Trumpovo višegodišnje pozdravljanje ruskog predsjednika Vladimira Putina, čija je ekonomija manja od talijanske i čija vojska još uvijek nije uspjela slomiti otpor slabijeg susjeda. U tekstu se ne nudi jasan put do „preživljavanja“ Ukrajine kao „održive države“, niti precizan plan kako ostvariti taj cilj. Govor o „preživljavanju“ i „održivosti“ ostavlja dojam da se ne razmatra ništa povoljniji scenarij za Kijev od pukog izbjegavanja potpunog sloma.
U završnim dijelovima strategija pokušava opisati Trumpovu vanjsku politiku nizom proturječnih etiketa, pa se tvrdi da je ona „pragmatična bez da bude ‘pragmatična’, realistična bez da bude ‘realist’, principijelna bez da bude ‘idealistična’, mišićava i suzdržana’“. Umjesto jasne vizije, ostaje dojam dokumenta koji istodobno odbacuje staru ulogu SAD-a kao globalnog jamca i boji se priznati da ne nudi uvjerljivu alternativu tom poretku.
