Dok javno tvrdi da “drži sve karte”, Donald Trump zapravo pokazuje sve više znakova da je spreman prihvatiti uvjete koje je još nedavno odbacivao. Unutarnji pritisci u SAD-u, rastuće cijene za potrošače i pad popularnosti tjera ga da traži izlaz iz sukoba s Iranom brže nego što to njegova retorika sugerira.
Unutarnji pritisak pokreće ustupke
Ono što se događa iza kulisa govori drukčije od javnih izjava Bijele kuće. “Mislim da bi prihvatio više kompromisa jer očajnički želi da se ovo završi”, rekao je visoki dužnosnik iz Zaljeva upoznat s mirovnim pregovorima, pod uvjetom anonimnosti. “Trump je ozbiljan u namjeri da pregovara i očajnički želi ovo okončati, ali Iranci mu zasad odbijaju dati ono što mu treba kako bi spasio obraz i izašao iz svega” , piše Politico.
Unatoč tome što je potpredsjednik JD Vance proglasio da je američka “konačna ponuda” već predana u Islamabadu, tajni pregovori se nastavljaju. Samo dva dana nakon te izjave, Trump je novinarima rekao da bi se nova runda izravnih razgovora mogla održati već za vikend.
Što je stvarno na stolu
Trumpove crvene linije sve se više sužavaju na jednu točku: Iran ne smije imati nuklearno oružje. No, oko svega ostalog granice se pomiču.
“Iran želi dogovor, a mi s njima vodimo vrlo ugodne pregovore”, rekao je predsjednik, napominjući da su Iranci “danas spremni učiniti stvari na koje prije dva mjeseca nisu pristajali.”
Ono što je ključno: Trump nije izravno rekao da Iran nikad neće smjeti obogaćivati uran, samo da ne smije posjedovati oružje. “Imamo vrlo jasnu poruku da ga neće imati ni za 20 godina, da neće imati nuklearno oružje. Nema nikakvog ograničenja od 20 godina”, izjavio je, čime je zapravo ostavio prostor za moguće dogovore o civilnom nuklearnom programu.
Prema izvorima upoznatim s pregovorima, prijedlog o 20-godišnjem moratoriju dolazi od same američke strane i dio je plana od 14 točaka. Iran je ponudio samo petogodišnji prekid. Trump također inzistira da Iran preda zalihe obogaćenog urana trećoj zemlji, što Teheran odbija.
Zašto Iran ne žuri
Teheran ima razloga čekati. Bez obzira na pomorsku blokadu Hormuškoga tjesnaca i razorne napade, Iran je pokazao sposobnost podnošenja i vojnog i ekonomskog pritiska. Uz to, svaki tjedan blokade podiže globalnu cijenu nafte i politički pritisak na Bijelu kuću.
“Iran trenutno u rukama drži puno aduta. Bojim se da je to realnost”, rekao je finski predsjednik Alexander Stubb tijekom posjeta Washingtonu.
Freymann iz Hoover instituta na Sveučilištu Stanford precizno je opisao Trumpov položaj: “Naša pregovaračka moć nije tako velika jer i Iran uviđa da što je tjesnac duže zatvoren i što cijene nafte više rastu, to je situacija politički teža za predsjednika.”
Blokada kao sredstvo pritiska – ali s rokom trajanja
Trumpova blokada Hormuškoga tjesnaca uveden je kako bi se neutralizirala iranska ključna poluga moći, no analitičari upozoravaju da ta mjera ima ograničen rok trajanja. Operacija uključuje oko 10.000 američkih vojnika, a njezino produljenje nosi visoke troškove, pa i rizik od globalne recesije.
Šef Međunarodne agencije za energiju upozorio je da Europa ima zaliha mlaznog goriva za “možda šest tjedana” prije nego što bi nestašica uzrokovala masovna otkazivanja letova.
“To je ekonomska ‘igra kukavice’, a Europljani i Azijci su uhvaćeni u sredini”, rekao je europski diplomat anonimno. Azijski diplomat dodao je da bi blokada dulja od mjesec dana mogla izazvati “dugoročni šok” za globalno gospodarstvo.
Indikativan je i podatak da je Trump ovog tjedna dopustio prolaz barem jednog kineskog tankera kroz blokadu, a Iran od toga financira velik dio svog gospodarstva. “Ako SAD to ne bude provodio, onda nema značajnijeg dodatnog pritiska na Iran osim ponovnog pokretanja bombardiranja”, upozorio je Jamil N. Jaffer, bivši savjetnik Odbora za vanjske odnose Senata.
Sjena JCPOA-e
Bivši američki veleposlanik Christopher Hill, koji je služio pod demokratskim i republikanskim predsjednicima, oštro je ocijenio situaciju: “Ovaj rat je prouzročio ogromnu materijalnu štetu i ljudske žrtve, a da ne spominjemo izolaciju u koju je doveo Sjedinjene Države. S obzirom na to da se ključni dijelovi pregovora vrte oko pitanja koja su bila dobro poznata te mukotrpno raspravljena i riješena prije više od deset godina u sklopu sporazuma JCPOA, teško je opravdati, pa čak i objasniti, što se dogodilo u proteklih mjesec dana.”
Nuklearni sporazum iz 2015. zahtijevao je dvije godine pregovora između šest zemalja, uz dugogodišnje prethodne rasprave i sankcije. Trumpova administracija, čini se, pregovara o sličnim pitanjima, ali u znatno nepovoljnijim uvjetima.
