Na predstavljanju knjige u Mostaru iznesene su brojke koje otvaraju teška pitanja o poraću, represiji i sudbinama tisuća mladih ljudi.
Na promociji knjige “Škripari – Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.” autora dr. Ive Lučića u Mostaru izneseni su podaci koji ukazuju na razmjere stradanja Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata. Prema iznesenim istraživanjima, od ukupno 24.000 poginulih Hrvata čak 16.000 ubijeno je nakon 1945. godine, a prosječna dob žrtava bila je samo 23 godine.
Razmjere progona i djelovanje represivnog aparata
Autor knjige naglasio je kako su podaci rezultat dugogodišnjeg istraživanja, koje obuhvaća i djelovanje komunističkih sigurnosnih struktura. Prema tim nalazima, do 1959. godine u Bosni i Hercegovini ubijeno je 1.914 škripara, dok je 1.228 osoba osuđeno, a oko 12.000 ljudi procesuirano kao pomagači.
Posebno je istaknuta uloga organizacija poput OZNA-e i UDBA-e, koje su provodile represiju nad stvarnim i navodnim protivnicima vlasti. Istraživanje, kako je naglašeno, ima za cilj razotkriti dugogodišnju šutnju o tim događajima.
Sudbina biskupa Čule i politički procesi
O poslijeratnim progonima govorio je i umirovljeni biskup dr. Ratko Perić, koji je izdvojio slučaj mostarskog biskupa Petra Čule. Njegovo suđenje opisano je kao politički montiran proces.
“Biskup Čule osuđen je na 11 godina zatvora, a presuda mu je, prema dostupnim svjedočanstvima, najavljena i prije samog suđenja. Tadašnji komunistički dužnosnik Džemal Bijedić preko posrednika mu je poručio: ‘Moj biskupe, to je naredba’”, kazao je Perić.
Uz taj slučaj, naglašene su i duboke podjele među Hrvatima, kao i brojna stradanja ljudi koji su ostali bez groba i identiteta.
Tko su bili škripari i zašto su se borili
U knjizi se detaljno objašnjava i sam naziv pokreta. Iako se sudionici nisu tako nazivali, naziv “škripari” ostao je u narodu. Autor navodi da su se oni češće nazivali “ustašama”, rjeđe “križarima”, a često su bili i bezimeni borci protiv novog režima.
Naglašava se da među njima nisu bili samo pripadnici poraženih snaga iz rata. Dio tih ljudi nije sudjelovao u ratu, dok su neki čak prethodno bili u partizanima ili strukturama nove vlasti, ali su se odlučili na otpor zbog nezadovoljstva poslijeratnim nasiljem nad civilima.
Istodobno, knjiga donosi i podatke o ubojstvima komunističkih aktivista i njihovih obitelji, što ukazuje na složenost i brutalnost tadašnjih sukoba.
Organizirani otpor i slom nade
Jedan od ključnih dijelova knjige odnosi se na djelovanje Prvog hercegovačkog ustaško-križarskog zdruga, koji je imao jasno definirane ciljeve. Njihova očekivanja dodatno ilustrira izjava Mirka Kapulice iz 1950. godine:
“Kako sam saznavao od svojih jataka o međunarodnoj situaciji pretpostavljao sam da bi moglo biti (vjerojatno „doći“, nap. I.Š.) do rata i rušenja postojećeg uređenja u našoj zemlji i da bi tako mogao dobiti slobodu i garanciju svoga života. Meni je bilo potpuno svejedno od koga bih tu slobodu mogao dobiti: bilo da se radi o Talijanu, Švabi, Englezu ili Amerikancu, iako bi istina najvolio tu slobodu dobiti od svoga vlastitog naroda.“
S vremenom su se ta očekivanja pokazala nerealnima. Nakon 1948. i prekida odnosa između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, Zapad je počeo podržavati jugoslavenski režim, čime su škripari ostali bez ikakve vanjske nade. Njihova borba svela se na pokušaj preživljavanja u uvjetima pojačanog progona.
Knjiga koja otvara bolne teme
Djelo je podijeljeno u sedam poglavlja i donosi detaljan pregled organizacije, djelovanja i sudbina sudionika pokreta. Obrađeni su i progoni katoličkih svećenika, intelektualaca i političkih protivnika, koje je tadašnja vlast označavala kao neprijatelje.
U završnim poglavljima opisane su metode rada sigurnosnih službi te djelovanje pojedinih oficira, uz prikaz brutalnosti represivnog sustava.
Na kraju predstavljanja istaknuta je i misao:
“Sudbina knjiga zavisi od onoga tko ih čita!“
Time je naglašeno da će tumačenje tih događaja uvelike ovisiti o osobnim i obiteljskim iskustvima iz tog razdoblja.
