Oko 11 tona obogaćenog uranija različitih razina obogaćivanja — toliko prema dostupnim procjenama trenutno posjeduje Iran. Sama ta cifra dovoljna je da digne uzbunu na svim razinama međunarodne diplomacije. Prema nekim analizama, uz dodatnu obradu taj materijal potencijalno bi mogao biti dovoljan za desetci, pa čak i do stotinu nuklearnih bojevih glava. No prava je priča zapravo znatno složenija.
Tanke granice između struje i razaranja
Uranija u prirodnom obliku sadrži manje od jednog posto izotopa U-235, jedinog koji može pokrenuti nuklearnu lančanu reakciju. Da bi se koristio kao gorivo u elektranama, taj udio treba povećati na svega nekoliko posto. Za nuklearno oružje, međutim, potrebno je obogaćivanje iznad 90 posto.
Upravo tu leži srž problema: tehnološki proces je u osnovi isti, a razlika je samo u stupnju obogaćivanja. Ono što može napajati grad strujom, u drugačijim okolnostima može ga i uništiti. Iran je više od četiri desetljeća razvijao upravo tu infrastrukturu. Postrojenja u Natanzu i Fordu nisu obični industrijski objekti — jedno od njih je ukopano duboko pod zemljom, što ga čini teško dostupnim i još teže nadziranim.
Što kažu stručnjaci i agencije
Iranski uranij trenutno je obogaćen do razine od oko 60 posto. To je opasno blizu granice potrebne za vojnu upotrebu. Američka Agencija za obrambeno-obavještajni rad u procjeni iz svibnja 2025. navela je da bi Iran mogao proizvesti dovoljno materijala za jedno nuklearno bojevo oružje za vjerojatno manje od tjedan dana — ako bi to odlučio. No ista agencija zaključila je da Iran gotovo sigurno ne proizvodi nuklearno oružje, premda je poduzeo korake koji mu to omogućuju.
Šef Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grossi izjavio je u listopadu 2025. za agenciju AP da bi iranski materijal, kada bi se dodatno obogatio, bio dovoljan za deset nuklearnih bombi. Izraelska obavještajna procjena ide korak dalje: prema njoj, Iran je ostvario konkretan napredak u razvoju komponenti za nuklearno oružje.
Neovisna stručnjakinja za kontrolu naoružanja Patricia Lewis ponudila je dodatni kontekst: „Iran je razvio određene sposobnosti u izradi bojevih glava sve do 2003., kad je izgledalo kao da je obustavio program.” Dodala je: „Nakon propasti nuklearnog sporazuma iz 2015. i neuspjeha u pregovorima za postizanje novog sporazuma, moguće je da je Iran odlučio početi iznova razvijati sposobnost izrade bojeve glave.”
Iran dosljedno inzistira na tome da su sva njegova nuklearna postrojenja namijenjena isključivo miroljubivim svrhama, a IAEA nije pronašla dokaze o aktivnom programu izrade nuklearnog oružja.
Diplomatski pat-pozicija: Tko popušta prvi?
U lipnju 2025. Sjedinjene Države izvele su vojne udare na iranska nuklearna postrojenja u Fordu, Natanzu i Isfahanu, koristeći bombe za probijanje utvrđenja i rakete tipa Tomahawk. Predsjednik Donald Trump tvrdio je da su ključna postrojenja za obogaćivanje „potpuno i u cijelosti uništena”, no Pentagonova procjena iz srpnja 2025. tu sliku je relativizirala.
Trump je javno izjavio i da je Teheran pristao predati zalihe obogaćenog uranija kao dio eventualnog sporazuma. Iran je tu tvrdnju odmah demantirao. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Said Katibzadeh rekao je za agenciju AP da o takvoj ideji „nema ni govora”. Glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmail Bagei ponovio je taj stav: „Prijenos obogaćenog uranija u inozemstvo nikada nije bila opcija za nas u pregovorima.”
Washington pritom traži obustavu iranskog programa obogaćivanja na najmanje jedno desetljeće i izvoz cjelokupnih zaliha iz zemlje. Iran nudi samo djelomičan moratorij i razrjeđivanje zaliha, ali odbija predaju materijala. IAEA je u međuvremenu izgubila „kontinuitet spoznaje” o iranskim zalihama, nakon što je Teheran 2022. isključio nadzorne kamere.
Rusija kao potencijalni posrednik
U ovoj diplomatskoj slijepoj ulici pojavio se i treći akter. Direktor ruske državne nuklearne korporacije Rosatom, Aleksej Lihačov, izjavio je da je njegova kompanija spremna preuzeti iranske zalihe obogaćenog uranija. „Samo Rusija ima pozitivno iskustvo suradnje s Iranom. Godine 2015., na zahtjev Irana, već smo preuzeli obogaćeni uranija… Spremni smo pomoći i sada”, rekao je Lihačov.
Rusija je u okviru multilateralnog sporazuma iz 2015. već jednom prihvatila iranskih 11 tona nisko obogaćenog uranija. Taj dogovor, iz kojeg se Trump povukao 2018., tada je bio jedini mehanizam međunarodne kontrole iranskog nuklearnog programa.
Zašto su pregovori utrka s vremenom
Stručnjaci upozoravaju da je prijelaz s 60-postotnog obogaćivanja na razinu pogodnu za nuklearno oružje pitanje tjedana, a ne godina. Geopolitičke tenzije, vojni udari i pregovori koji se naizmjenično nastavljaju i prekidaju čine situaciju nepredvidivom. Čak i kada su postrojenja oštećena, ključni kapaciteti nisu nužno uništeni, a iranske zalihe nisu pod pouzdanim međunarodnim nadzorom.
Sjedinjene Države traže trajno rješenje. Iran brani ono što smatra suverenim pravom. Rusija se nudi kao posrednik. A međunarodna zajednica prati hoće li diplomacija uspjeti tamo gdje vojni pritisak nije dao konačan odgovor.
