Ispovijest Jadranke Matković: Kako je iz gubitka doma i bolesti pronašla mir i sigurnost u domu za starije

Glumica Jadranka Matković bila je gošća emisije ‘Nedjeljom u 2’ gdje je s voditeljem Aleksandrom Stankovićem razgovarala o iskustvu života u domu za starije, izazovima koje donosi starost i svojoj bogatoj karijeri.

Već četiri godine Matković živi u Domu za starije osobe Medvešćak u Zagrebu. “Došla sam neposredno prije početka pandemije. Sve se brzo promijenilo – atmosfera, pravila, rutine. Medicinsko osoblje nosilo je zaštitna odijela, nije se moglo izlaziti, a terasa doma postala nam je spas”, ispričala je.

Danas, kaže, živi sama u sobi i plaća oko 500 eura mjesečno. Iako joj mirovina pokriva osnovne troškove, ne ostaje joj mnogo. Unatoč tome, pronašla je ispunjenje u svakodnevnim sitnicama, društvenom životu i aktivnostima na internetu.

„Dom funkcionira jako dobro kao institucija. Imamo čiste sobe, prehranu, medicinsku skrb i osoblje koje se brine o svima kojima je pomoć potrebna“, kaže Matković.

Naglašava kako je odlazak u dom pametnije planirati dok je osoba još fizički i psihički stabilna jer je tako lakše prihvatiti promjene.

Deložacija i novi početak

U dom je došla nakon niza teških situacija, uključujući i deložaciju iz stana u kojem je živjela dva desetljeća. “Nisam otkupila stan jer nisam bila zaštićeni stanar. Kad su me izbacili, završila sam kao podstanarka, a zatim sam se prijavila za dom.”

U međuvremenu joj je ponuđen mali gradski stan, ali zbog zdravstvenih problema nije ga mogla koristiti. Na kraju je, uz pomoć socijalnog radnika i liječnice, smještena u dom.

Na pitanje smatra li život u domu sramotnim, odgovara: “Naravno da ne. Danas ljudi često ostavljaju roditelje same, a dom je u mnogim slučajevima humanije rješenje.”

Mirovine umjetnika i život na rubu

Matković je mirovinu stekla kao samostalna umjetnica, što znači da su joj primanja izrazito niska. “To je sramotno. Mnogi akademski obrazovani umjetnici jedva preživljavaju. Koeficijent nam je 0.8, što je poražavajuće.”

Kao pozitivan primjer navela je Sloveniju, gdje umjetnici imaju pravo na bolovanje i veću institucionalnu podršku.

Digitalni svijet kao prozor u svijet

Iako u poznim godinama, Matković je iznimno aktivna na internetu: “Koristim Instagram, Facebook i Twitter. Internet mi je otvorio svijet kazališta, povijesti i znanja. Zahvaljujući knjižnicama i arhivima, upoznala sam i studentske generacije koje su mi pomagale.”

Njezini profili služe joj za informiranje, kontakt s ljudima i praćenje kulturnih događanja u regiji i inozemstvu.

Izbjegava prazne razgovore i energiju ‘prevelikog sjećanja’

Kaže da u domu bira sugovornike i ne voli se upuštati u prazne rasprave. “Nije lako nositi se s gubicima. Osmrtnice postaju dio svakodnevice, no to je realnost ovakvog života.”

Svjesno se povukla iz glume

Matković se godinama bavila kazalištem, filmom i televizijom, no u jednom je trenutku odlučila stati. “Nisam više imala snage za scenu. Knjige su mi ostale kao stalna pratnja i utjeha.”

Glumila je u brojnim projektima – od filmova poput ‘Vukovar se vraća kući’ do serija i predstava na hrvatskim i regionalnim pozornicama. Radila je s redateljima poput Zafranovića i Bulajića, ali nikad nije imala stalni angažman.

Korijeni u Mostaru

Rođena je u Mostaru, djetinjstvo je provela po bosanskim selima gdje je radio njezin otac, učitelj. “Sjećam se škole iznad Sarajeva, pogleda na grad… Bilo mi je najljepše na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.”

Zagreb je bio njezin izbor, iako su kolege odlazile raditi u druga kazališta. “Zanimao me intelektualni teatar, ne opereta. Neki izbori su me možda koštali stabilnosti, ali ne žalim.”