Sedmi mandat. Dvadeset i četiri godine na vlasti. Četiri petine birača nije se pojavilo na biralištima. I unatoč svemu – Stjepan Kožić ostaje župan Zagrebačke županije.
Kako je to moguće?
Ovo nije više pitanje politike. Ovo je pitanje zdravog razuma, kolektivne svijesti, pa čak i dostojanstva birača. U zemlji u kojoj se svi kunu da su nezadovoljni, u županiji u kojoj se ljudi svakodnevno žale na promet, na školstvo, na zdravstvo, na birokraciju – gotovo nitko ne dođe na izbore. A oni koji dođu, ponovno izaberu isto. Još jednom. Po sedmi put.
Poražena je nada. Poražen je razum.
Mi smo narod koji se na kavama kune da želi promjene, koji po Facebooku dijeli statuse o “novim licima”, koji plješće kad se netko drzne prozvati moćnike. Ali kad dođe nedjelja izbora – odjednom imamo pametnijeg posla. Ili gore – “ionako se ništa ne mijenja”. I upravo zato se ništa i ne mijenja.
Stjepan Kožić dobio je povjerenje tek četvrtine onih koji su imali pravo glasa – i to je dovoljno da još četiri godine odlučuje o našim životima.
Zmajlović? Ima svojih mana, nije bio savršen kandidat. Ali barem je predstavljao mogućnost disanja u županiji koja već godinama diše na škrge. I sada je jasno: ni to više nije dovoljno. Ljude ne zanima promjena. Ljude ne zanima budućnost. Ljudi su pristali na status quo jer su… umorni? Nezainteresirani? Cinični?
Ili jednostavno – izgubili vjeru u politiku.
Kožić ne bi trebao slaviti. Ovo nije pobjeda. Ovo je tiha kapitulacija biračkog tijela.
Kad sedmi mandat dobijete s manje od 30 tisuća glasova u županiji s više od 220 tisuća birača – to nije trijumf. To je simbol mrtve demokracije. I ako je ovo “volja naroda”, onda nam ostaje samo – pesimizam. Jer kakvu poruku šaljemo mladima? Da se ništa ne isplati? Da je sve dogovoreno unaprijed? Da ni 2025. ne može bez 2001.?
Ostaje gorak okus. I pitanje koje nikad nije bilo aktualnije:
Što se još mora dogoditi da se probudimo?
Jer, ako je i ovaj rezultat dovoljan za sedmi mandat – onda možda problem uopće nije u političarima. Možda smo problem – mi.
